bRz@ vOznj@ je isto k@O i dObaR sEx

... iako sam djevojka... volim brzu vožnju... volim vidjet dobro... sportsko... auto... ili... motor... volim ga provozati... volim adrenalin... volim opasnost...

13.04.2005.

Jedna prica iz srebrenice

Vozili smo se dalje autobusom. Mama mi nije dala da gledam kroz prozor, jer su nam se stanovnici naselja kroz koja smo prolazili izrugivali. Chetnik sa zarobljenikom je izasao iz autobusa u nekom selu. Gledao sam, za njima. Jedna zena je pljuvala tog covjeka, a cetnik ga je gurao ispred sebe i udarao nogama. Isao je naprijed pognute glave. Ne mogu ni zamisliti kako se taj covjek u tom momentu osjecao. Meni se u glavi samo vrtila jedna misao, sta ako je i moj otac ovako zavrsio. Mozda je tesko povjerovati, ali teze mi je padalo to sto su bi ga izrugivali, nego sto bi ga ubili. Otac me naucio da je ponos vazniji od bilo cega i da ga nikada ne smijem izgubiti. Put je trajao skoro tri sata, pa mozda i vise. U jednom momentu mama je nesto prosaputala sestrama, pokazujuci kroz prozor. Pogledao sam i vidio zaista mnogo ljudi na jednom fudbalskom terenu. Znao sam da su to «moji» jer bili su mrsavi i nekako drugaciji od onih drugih u uniformama. Brzo smo prosli pored i nisam mnogo vidio. Doslo je vrijeme da izadjemo iz autobusa jer je stao i rekao da smo stigli tamo gdje smo trebali. Bio je to veliki osvijetljeni prostor na magistralnom putu. Mama je mene i sestre odmah gurnula u mrak, ali nismo izgubili kolonu iz vida. Bilo je tu mnogo vojske. Isli smo jako brzo, jer zeljeli smo sto prije doci tamo negdje gdje nas ne zele ubiti i provocirati. Vojnici su nam govorili da ne idemo desnom stranom kojom smo do tada isli jer je minirano. Tom desnom stranom pored puta tekla je neka mala rijeka. Mama mi je prosaputala da nisu mine tamo, vec mrtvi ljudi. Znala je da se bojim mrtvih tijela. A i zaista su bila ljudska tijela pored rijeke. Prepao sam se jos vise i brze poceo hodati. Ljudi oko nas su bukvalno trcali naprijed, kuda su nas usmjeravali vojnici. Pocinjao sam se umarati. Tada mi je bilo 12 godina i imao sam 40-tak kilograma. Bio sam slabasni djecacic. Citavim putem cuo sam rijeci vojnika «ti dodji vamo» , «ko tebe pusti» «mozes ti pusku nositi, hodi vamo malo» . Prolazili smo ispod nekog velikog sumovitog brda. Pomislio sam kako je moj otac tu mozda negdje. Kako bi bilo divno da dodje nama sada. Ili ipak nek saceka malo kada dodjemo na sigurno pa neka dodje. Nije dosao. Hodali smo satima. Meni je prekipilo, rekao sam mami ja ne mogu vise neka me ubiju. Taj dan skoro nista nisam jeo, a ni predhodne, bio sam prestrasen i iscrpljen jer nismo spavali tri dana. Mama je osjetila moju nemoc. Tiho mi je rekla da sljedeceg vojnika pitam koliko jos ima do tamo negdje. Prisao sam vojniku i mojoj sreci nije bilo kraja. Bio je to moj drugi dajdza koji je zivio u Tuzli. On i jos nekoliko nasih su se izmijesali sa srpskim vojnicima, bio je mrak. Iznenadio se kada nas je vidio. Tri dana je cekao a mi nismo dolazili. Cuo je da su moje sestre silovane a mi svi zaklani. Jos malo smo hodali i dajdza mi je rekao da smo sigurni. I stvarno je tako bilo. Vojnici sada nisu stajali pored puta pusili i pricali, nego su nosili djecu i starije. Dosli smo do tunela nekog. Bio je mrak odavno. Dajdza je upalio upaljac!!! Pa on ima upaljac i to ga trosi da bi osvijetlio put onako malo skoro pa beskorisno!! Nisam mogao vjerovati svojim ocima. Mi smo u Srebrenici «cuvali» vatru. U haustoru je svako jednom u dvije sedmice bio zaduzen da «cuva» vatru, a komsije bi je raznoslile u zaru u svoje stanove. A moj dajdza ovdje ima upaljac. Nosio je u narucju moje mladje rodjake (od brata djecu). A meni je dozvolio da ga cuvam za pantalone. Pricao mi je kako ce nam biti super. Kako ce nas UN sve smjestiti i da ima hrane u izobilju. Nisam vjerovao od onda kada je spomenuo UN. Nakon pola sata smo sjeli na neku livadu, gdje su nam rekli da cekamo autobuse koji ce nas prebaciti u kamp do Dubrava. Ono sto je dajdza pricao ostvario se. Bilo je jedan poslije ponoci, a ljudi su nam pripremili caj, ja sam dobio cak i cokoladu od jednog UN vojnika. Mama nam je rekla da je tu vidjela nenu. (onu koju smo ostavili u Srebrenici sa dedom). I stvarno bila je to ona. Sjedila je sama i plakala. Skoro da je pala u nesvijest kada je nas vidjela. Rekla nam je kako su dedu «oteli» cetnici od nje u Potocarima. Bilo mi je zao dede tada. Imao je skoro 70 godina. Bio je to umiljati sivi covjek. Nikada nisam vjerovao ocevim pricama, kada mi je govorio da je dedo bio strog i da je tjerao njega i amidze da idu u skolu iako to oni nisu htjeli. Pogotovo nisam vjerovao da ih je moj dedo mlatio kao djecu. Jer dedo je bio mehlem od covjeka. I vise od toga. Svaka moja zelja u prisustvu dede se morala ispuniti, i ne samo moja nego i svih njegovih unucadi. Danas znam gdje je dedo strijeljan i ko ga je strijeljao. DRAZEN ERDEMOVIC. Onaj koji je priznao krivicu u Hagu, onaj koji je poslije svjedocio kao svjedok optuzbe i onaj za kojeg se sada ne zna gdje je (sigurno nije u Scheveningenu). Kako smo dosli do Dubrava i sta sam tada osjecao je druga prica. Od 11 jula 95 ja nikada nisam otisao u Srebrenicu (u grad). Jednostavno ne mogu. Bio sam u Potocarima nekoliko puta unazad nekoliko godina, ali ne mogu otici ispred moje zgrade, tamo gdje sam se rastao sa ocem. Tamo gdje se desio nas posljednji zagrljaj, koji svaku vece prije spavanja vrtim u glavi. Volio bi da mogu, ali ne mogu. Mog kvarta u Srebrenici nema ni na TV-u, jer su to najsjevernije zgrade na rubu grada. Ne znam mozda odem ovog ljeta, ali samo mozda.
Od tog 11 jula 95 nisam vidio svoga oca, dvojicu amidza, amidzinog sina, dedu, dajdzu i mnoge ostale rodjake i prijatelje. Moj otac i dedo su identificirani 1 marta ( na dan nezavisnosti) 2003 godine, pokopani 30 marta u Potocarima na parceli M-5. U izvjestaju koji sam dobio pise da je otac poginuo od prostrijelne rane na glavi. Objasnili su mi da je smrt bila trenutacna. To me malo tjesi. Nije sotonama pao u ruke. Ljudi su ga vidjeli takvog u sumi, pored njega je bio njegov stariji brat, moj amidza. Oplakivao ga je i pokrio granjem. Tako su ga i nasli istrazitelji. Dobio sam slike njegove odjece. Prljava je i izguzvana, nije krvava na srecu. Preko nekih ljudi sam dobio i jednu njegovu stvar. Duhansku kutiju, koju cuvam na posebnom mjestu u kuci. Vrijednija mi je od svog novca na ovom svijetu. Dedo je strijeljan u Pilici. Na slikama njegove odjece jasno se vide rupe na kosulji od metaka. Ko je mogao starca strijeljati? Neni nikada nismo smjeli pokazati te slike. Stariji amidza i njegov sin nisu idnetificirani do sada. Price kazu da su se skupa predali cetnicima i da su takodjer strijeljani. Mladji amidza je presao na nasu teritoriju, ali se vratio po svog prijatelja, od tada mu se gubi svaki trag. Nije identificiran. Za dajdzu niko nista ne zna. Pradedo je pokopan u porodicnom groblju, pored svoje kuce. Odem mu cesto na mezar bas kao i ocu i dedi.Ove godine, organizira se mars od Tuzle do Srebrenice onom rutom, kojom su isli Srebrenicani. Vjerovatno cu za svoj 22 rodjendan ove godine biti negdje u sumi izmedju Tuzle i Srebrenice sa planinarima i pokusati nauciti nesto iz tog puta.....

[b]evo nesto, naravno ne moje, skinuto sa srebrenica.blogger.ba. stvarno vrijedi posjetiti taj blog, i ukoliko niste prezivjeli rat i srebrenicu, bicete svjesni svega po malo.
ovim porucujem svima da srebrenicu nebi trebalo zaboraviti, i eto, kad budete malo raspolozeni posjetite ovaj blogg
srebrenica.blogger.ba[/b]

bRz@ vOznj@ je isto k@O i dObaR sEx
<< 04/2005 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930





BROJA%u010C POSJETA
11408

Powered by Blogger.ba